Mr. Manson
zašto ste odlučili predstaviti svoj najnoviji album upravo u Berlinu? Zato što je Berlin grad ekstrema, divan, tajanstven i opasan u isto vrijeme. Berlin je europski Hollywood, vrlo egzistencijalističko mjesto.
Ili je to možda zbog toga što vas u Berlinu neće tako jako kritizirati kao u Americi? Pogledajte samo što se dogodilo Madonni i curama iz Dixie Chicks koje su se morale ispričati javnosti zbog nepatriotizma?
Mislim da se nikada nisam osjećao tako poletno i kreativno jakim kao sada. Pa povijest je dosad nebrojeno puta pokazala da strah i opasnost bez problema stvaraju remek-djela. Mislim da je najgori oblik cenzure u Americi autocenzura.
Koja su vaša iskustva s cenzurama?
Pokušaji zabrane mojih koncerata i skidanje stvari s radiopostaja.
Moramo priznati da ste vašim elokventnim nastupom u Moorevu filmu nagrađenim Oscarom, 'Bowling for Columbine', ugodno iznenadili. Jeste li ponosni na sebe?
Svojom najvećom ulogom smatram misiju da neprestano rušim sve predrasude o sebi, od jednog apsurda do drugog. Evo, sad ću u Berlinu predstaviti svoje akvarele. Što se mog statusa u Americi tiče, trenutno kod mnogih ljevičara i Europljana slovim kao dobar Amerikanac, ne bez ironije, moram primijetiti, budući da se ja nikada nisam posebno trudio biti neki ljubazan i uzoran čovjek.
Znači li to da ste navikli na to da vas ljudi mrze?
Za mene je to samo dokaz mog uspjeha. Ja predstavljam u određenom smislu i američki san i noćnu moru, nešto kao kombinacija Marilyn Monroe i Charlesa Mansona. Mislim da svako društvo treba nekoga poput mene, neku vrstu vraga koji će sve dovesti u pitanje. S radošću sam se primio te uloge.
No ispod maske ste ipak dobar i miroljubiv čovjek?
Ne držim mnogo do pjesmica o miru i slobodi te mirovnih demonstracija. Za mene je puno bitnije da predstavim neku efektnu i potresnu umjetničku viziju. Možda će se to i dogoditi s mojim novim albumom "The Golden Age of Grotesque". Ako bih svoj rad trebao usporediti s tuđim, onda bi to bile slike Hieronymusa Boscha, zavrzlama nasilja i muka koja u sebi uvijek sadrži dašak oslobođenja.
Zašto Amerikanci puno snažnije reagiraju na vaše provokacije nego Europljani?
Zato što u mom ekstremnom radu vide ogledalo, a u njemu sebe. Europljanima sam ja samo neka egzotična biljka, čudak, osim toga, vi valjda imate više smisla za ironiju i satiru.
Jeste li ikada razmatrali mogućnost da skinete vaše sablasno odijelo i šminku?
Mislim da je jedino sablasno na meni to što motiviram publiku na slobodno mišljenje. 'Inspiriram' bi možda bila preteška riječ.
Što je poduzela vaša izdavačka kuća da onemogući bojkot vaših pjesama?
Upozorila me je da obacim CD cover na kojem je moja fotka obrađena u stilu Mickeyja Mousea, budući da bi nam Disney mogao stvarati probleme. Nevjerojatno mi je to kakva se frka u Americi može podići zbog malo šminke i dva velika uha. Valjda Amerikanci ne vole kada im netko dira u ikone.
Tko vam je radio taj cover?
Austrijski umjetnik Gottfried Helnwein.
Znači, opet provokator, izgleda da ste se prepoznali?
Umjetnik koji ne provocira ubrzo postaje nevidljiv. Umjetnost koja ne izaziva jake reakcije nema vrijednosti. Osim toga, naša suradnja se ne iscrpljuje samo na suradnji za omot, mi zajedno stvaramo umjetnost.
Helnwein je nedavno rekao da ste obojica usamljeni kao vuci?
Mislite da je lijepo naći nekoga tko osjeća isto što i vi? To zna biti zastrašujuće. Zamislite osobu koja je naviknuta da je osuđuju zbog njenih ideja, a odjednom se tu stvori netko tko se osjeća identično. Uostalom, ja nikada nisam bio posebno druželjubiv čovjek. To je valjda jedan od razloga zašto ljudi postaju zabavljači. Znate li možda neki drugi način kako komunicirati?
